Što sam očekivala od Malte? Pa, kao i od svih mjesta kamo putujemo, mali raj na zemlji, divne plaže, gradove u stilu Dubrovnika, srdačne ljude, puno sunca i pijeska.
Što sam dobila na Malti? Mjesto gdje bih bez problema mogla doseliti i nastaviti svoj život kao da se ništa nije dogodilo.
Znači li to da me podsjeća na Hrvatsku? Recimo da da, konkretno na Vir. Da se odmah izjasnim, Vir je za mene otok sreće, ljubavi i čuda koji krije iznenađenja na svakom koraku i predivne plaže.
Znam da ovdje ne govorimo o Viru, nego o Malti, ali dođe ti na isto ili barem slično, shvatit ćete uskoro zašto. 🙂
Na Maltu smo s naše dvije curke od osam i tri godine, putovali u studenom, što nam se pokazao dobar tajming. Kod njih je, kao i kod nas, tada postsezona, iako je znatno toplije, od 20 do 25 stupnjeva, tako da su kratki rukavi pravo osvježenje nakon kapa, jakna i šalova.
Ne želim ni razmišljati kako izgleda promet, ma ustvari život, u vrijeme sezone. Malta je najgušće naseljena članica Europske unije i natalitet im svake godine raste, što me puno ne čudi jer djeluju skroz opušteno s moždanim sklopom kako ćemo, lako ćemo.
Uglavnom, prometni kaos. Tko prvi, taj prolazi, a vožnja lijevom stranom u gužvi, gdje svi voze k’o da sutra ne postoji, jedno je nadrealno iskustvo koje je mog muža koštalo par sijedih i dva skoro infarkta. Da, rentali smo auto, a je li to bilo pametan izbor ne mogu reći jer nismo isprobali javni prijevoz, odnosno buseve, no ostali smo živi, samo s dvije skoro prometne u dva i pol dana, a vidjeli smo sve što smo planirali. Bismo li toliko prošli s busom nemam pojma, no sigurno ne bismo doživjeli adrenalinsko iskustvo vožnje po otoku.
Nadalje, rent a car funkcionira, no po principu samo polako, stići se svatko. Bez obzira na to što smo već platili osiguranje preko Ryanaira, morali smo platiti i njihovo, jer valjda nema auta koji nije negdje slupan. Ovo preko Ryana, što na kraju nismo ni trebali plaćati, koštalo nas je 33 eura, kao i cijena najma, a rasklimana dječja sjedalica 15 eura. Tamo smo još platili 50 eur a bespovratno i 350 eura osiguranje, koje su nam vratili.
Stigli smo, kako već znate, Rynairom iz Zagreba, za 50 eura po osobi. Prometni je kaos krenuo još u avionu s popriličnim turbulencijama prilikom slijetanja na otok. Curama ovo nije bio prvi let, ali Iskra je prvi put jela u avionu, što joj je bila života želja, tako da su lazanje u zraku bile najukusnije ikad, a nije ni slutila da će one na Malti biti još bolje, a Eli je povadila jednoroge i vile iz svog ruksaka pa za ‘drmanje’ nisu ni znale. Malta nas nije lijepo dočekala, bilo je oblačno i kišovito, a na auto smo čekali kojih dva i pola sata. Uslijedio je put po kiši i mraku do hotela – lijevom stranom. Živi smo.
Odsjeli smo u hotelu Cavalieri Art, prvi red do mora, u St. Julian’s, cca 3000 kuna tri noćenja s doručkom. Parking smo našli odmah, bočno na ulici pred hotelom. Inače, kažu da je naći parking u sezoni ravno dobitku na lotu, no mi s tim nismo imali problema gdjegod išli.
Prvi dojam Malte – Đizs Krajst, kamo smo mi to došli? To ne znaš gdje je cesta, gdje ulaz, izlaz, pješačka staza, dućan… Znači, arhitektura – katastrofa! Kako u St. Julian’s, tako i u Sliemi, no to su mjesta najbolja za turiste jer nude veliki izbor kafića, restorana, hotela, a dobar su start za obići otok.
Cure ispred hotela i arhitektura Malte u pozadini
Hotel nam je bio odličan, iako ima male ocjene, a moj muž ne korača na mjesta s ocjenom manjom od 10 i Google maps mu je glavna zvijezda vodilja, dok se ja trudim ni ne pogledati kartu jer to je kao da gledam znanstveno fantastični film. Točnije rečeno, uopće se ne snalazim u prostoru. Radije čitam putopise i iskustva. Na hotel je pristao jer nakon što sam tražila smještaj tjednima, bilo mu je više svejedno.
Imali smo sobu s dva velika bračna kreveta i veliku terasu s divnim pogledom na more, što život znači. Doručak je bio sasvim solidan i mogao se pojesti na terasi uz bazen i more, što je meni kao moroljupcu bila glavna stavka.
Prvu smo večer jeli par minuta pješice od hotela, u restaču Pepito, Muž našao na Google maps. Mi smo htjele stati u nekom usput s lampicama i uz more, no taj nije bio najbolje rangiran.
Smještaju nas skroz gore na treći kat, na terasu s predivnim pogledom na more, atmosfera super, svijetle i tu lampice, jedino, iako smo vani, ne smije se pušiti jer je to nepušačka zona. Jedino ja u minusu.
The view
Konobaru sve objašnjavamo na engleskom i na kraju da nam donese dva tanjura i jednu porciju za cure i trudimo se i mi i on i konačno se usuglasimo i mi krećemo pričati po naški, kad konobar kaže: „Znači dva tanjura, jedna porcija…” Ok, odakle si ti, odakle smo mi? Oni su svi Bugari i Bugarin drži restač. Bio je on na Zrču, radio, lijepa je Hrvatska, vraća se opet. Super.
Hrana odlična, cijena otprilike 15 eura po porciji, cuga je bila po nekim normalnim cijenama. Hrane ima sa svih kontinenata, a Muž je jeo zeca, što je njihov specijalitet. Platili smo cca 50 eura. Vratili smo se u hotel, svi zadovoljni, jer to traženje restorana zna biti pravi zamor, no ovog smo puta pogodili od prve. Na cesti kod onog restača s lampicama čujem onako sočno: Boli ne k….- Ok, uzalud smo mi letjeli s turbulencijama evo nas u istom sosu. Jesmo li uopće čuli malteški ne znam, ali svakako smo čuli engleski i jaako puno srpskog, bugarskog, hrvatskog ili čega već.
Dan drugi. Odmah nakon doručka krećemo, lijevom stranom, u Mediteraneo park. U autu mora vladati apsolutna tišina, navigacija je na najjače, a Muž je pod vidljivim i opipljivim stresom. Djeca šute, možda je to dobar recept i inače za putovanja, razmišljam putem, da se ne moram okretati 60 puta u minuti.
U parku nema gužve, vani je toplo, ali jako puše vjetar tako da je za duge rukave.
Gledali smo predstavu s morskim lavovima i papigama, hranili ptice kojih je doslovno stotine po tebi i oko tebe, curama odlično. Iskri, našoj ljubiteljici životinja, uplatili smo plivanje s delfinima. (Dolphin Emotions Experience 30 min – 160 eur). Ulaznica za nas je 16 eura, za Eli besplatna. Gledali smo predstavu s delfinima koja nam je bila prvo takvo iskustvo i stvarno ostavlja bez daha. Nakon toga, Iskra je obukla odijelo za plivanje koje dobije na licu mjesta, a s nama je čekala tek jedna gospođa. Kad je stigla trenerica pitala je govori li curica engleski te hoće li ju razumjeti. Shvatili smo da neće baš, ali Iskra kaže što će svi, to ću i ja, kad se javlja gospođa i kaže da je ona iz Hrvatske, ali živi u Irskoj tako da će joj prevoditi. Evo nas opet doma! 🙂
Odlično, hvala gospođi još jednom. Iskra je bez problema ušla u hladni bazen i odradila tih pola sata s ogromnim osmijehom na licu i bez trunkice treme, prava hrabrica. Bilo je to za nju fascinantno iskustvo koje će sigurno pamtiti cijeli život, bez da pretjerujem.
Već je 17 sati popodne, a mi još nismo vidjeli ni M od Malte, osim St. Julien’sa, odnosno Vira br. 2. Muž već pali maps i traži parking u Mdini, mjestu koje je obavezna destinacija za sve turiste, bivši glavni grad Malte.
Stižemo bez problema, parkiramo, ali djeca spavaju. Ok, stariju probudimo, Muž vadi Eli, koja ga onako snena popiški po hlačama, jakni i patikama. To se još i može riješiti, no popiškila je, naravno, i sebe, a ja sam napravila kobnu grešku – valjda prvi put u životu nisam uzela još jedne tajice. Dućana ni na vidiku, a još je i nedjelja. Ništa od Mdine, gorko se kajem cijelim putem natrag do hotela. Ipak, nakon presvlačenja odlučimo otići do glavnog grada, Vallette. Vani je mrak, ali to nam ne smeta. Valletta je već druga priča, iako samo ju vidjeli samo pod zvijezdama. Stari grad je živ, pun ljudi, divan, prostran s fascinantnom arhitekturom. Terase su pune, svi su veseli, plešu na ulici, a cure plešu s njima. Vallettu su gradili vitezovi, što se i vidi, barokno je remek djelo i proglašena ja UNESCO-vom svjetskom baštinom. Šetali smo po starom dijelu, fotkali se, snimali, otišli do ogromne fontane, sve u svemu, Malta je sve ljepša.
Dan treći i zadnji – puno je toga u planu, pakiram dvoje rezervne tajice i krećemo. Muž već vozi k’o da je doma.
Prva destinacija – Popajevo selo. Usput su divni krajolici, puno zelenila, ogromni kaktusi, polja, more i stijene, građevine su miks svega što postoji, malo nas podsjećaju na Španjolsku, pa na Englesku, malo na Indiju, malo na sve.
Malta je, inače, malo veća od Brača, a ceste su van gradova baš kao i one na Braču. Popajevo je selo nastalo kao mjesto za snimanje filma Popaj, a imate stvarno osjećaj da ste u filmu, pogled je predivan, u svaku se kućicu može ući i razgledati, a okolo šetaju Popaj, Oliva i ekipa. Može se s njima snimiti i film u kojem ste vi u glavnoj ulozi, a koji kasnije gledate na ekranima, ali nije baš bilo zainteresiranih. Ima restorana, kafića, bazena za klince, komotno se može tamo provesti dan.
Nakon par sati jurimo u Mdinu, no usput, naravno i neminovno na Malti, fulamo neko skretanje i završimo na parkingu plaže. Kad smo već tu, izašli smo iz auta i odozgora pogledali prema prekrasnoj pješčanoj plaži okruženoj stijenama. Ništa, izuvamo se i u sekundi stepenicama krećemo prema raju. Pijesak je nekako mekan i ne lijepi se pretjerano, a more je hladnjikavo i valovito, no bilo je kupača. Zadržali smo se nekih pola sata, cure su u začas bile u gaćama, radile su kule i trčale po plićaku. Da ne zaboravim, malteško je more puno meduza, doslovno se vide u plićaku, smeđe su i nisu baš ni male. Nisam ziher bih li se odvažila zaplivati s njima.
Nakon plaže vraćamo se na ‘mjesto pišanja’ i konačno stižemo u Mdinu. Taj je grad prava zvijezda Malte, a ono glavno – kao i u Valetti, ima šarenih vrata i balkona u svim bojama koje su zbilja melem za oči pa se fotke okidaju same od sebe. Mdina je prvenstveno predivan stari grad s impozantnim stoljetnim građevinama, a nakon toga miks svega, kao i cijeli otok koji je bivša engleska kolonija, pa su tu i tipične engleske telefonske govornice, a mislim da nema narodnosti koja tamo ne živi i svi zajedno funkcioniraju u savršenom neskladu.
Odlazimo u Fontanella tea garden na ftiru, sendviče u tradicionalnom malteškom kruhu. Restoran je krcat, no puštaju nas na kat sa spektakularnim pogledom na cijeli otok i daju nam stol za dvoje, za kojim čekamo stol za četvero. Nije nam teško, naručujemo ftiru s tunom i s kobasicom i djeci lazanje te ubrzo dobivamo stol. Bio nam je to svima jedan od sočnijih obroka koji smo jeli u predivnom ambijentu, a nije ni skupo. Preporučujem.
Čekajući na red za WC, upoznali smo obitelj s malim dječakom Jozefom kojem se sviđala naša Eli. On je iz Malte, ali živi na Tajvanu, odakle mu je supruga, i nakon 10 godina je došao doma. Išli smo zajedno do auta, a djeca su se lovila po tim divnim starim ulicama i baš smo otišli tužna srca, no tajming, presing jer još moramo prije mraka stići u Marsaxlokk, koji je na drugom kraju otoka. Ali muž je već sad profi vozač i dolazimo taman na zalazak sunca. Puno sam čitala o tom mjestu i moram priznati da sam očekivala više, no ipak je lijepo.
Malo je to ribarsko mjestašce, a glavni su mu adut brodići, čamci u svim bojama, od kojih navodno svaka ima svoje značenje, koji stoje uz obalu i krase krajolik. Kao ulje na platnu. Dojam mi je kvarilo jedino neko postrojenje u pozadini što kvari pogled, ali tko će ga sad picajzliti.
Sjeli smo na kavu uz obalu, a kako tamo, kao ni u puno zemalja, nema kave s mlijekom kao na Balkanu, objašnjavali ženi da nam donese espresso i mlijeko, a onda je uslijedio već dobro znani scenarij. Stiže dečko koji tamo radi i kaže nam po domaći kako je najbolje naručiti i da će nam on donijeti. Poslije nam priča da je iz Srbije, ovdje radi sezone i nije loše, zaradi puno više nego bi to bilo kod kuće. Uputio nas je gdje da kupimo magnete, suvenire i kruh i mlijeko.
Vani već polako pada mrak, a mi smo zadovoljni jer smo sve isplanirano uspjeli obići u dva dana. Konačno smo mirna srca obavili par poziva doma i krenuli prema hotelu pakirati se za sutrašnji rani let. To vam je ta stvar s niskobudžetnim letovima, došli navečer, otišli ujutro, izgubili četiri dana, a bili dva, ali takva su putovanja, a Iskra je prije leta uspjela odraditi plesni nastup jer smo, naravno, bukirali let na isti dan, ali to je već klasika poznata svim roditeljima.
Putem Iskra kaže, vidi mama, hrvatska zastava, na panou onog restorana u koji nismo ušli. Vidi stvarno, pogledamo bolje, a kad na panou piše restoran koji vode brat i sestra iz Hrvatske.
Haha, eto, zbilja, da preselimo na Maltu, ne bi bilo neke razlike.
Trebate li posjetiti Maltu? Svakako, ili s djecom ili bez njih, ovaj će vam otok definitivno biti nezaboravno iskustvo i najbolje je da ništa ne očekujete, samo uživajte i prepustite se. Nama je velika prednost bila ta što je Eli bila voljna hodati i nije se bunila, što nije bio slučaj u Beču, no o tome drugi put, a dječja raspoloženja, naravno, utječu i na naše. Na kraju, na Malti nećete doživjeti samo krajolike, gradove i plaže, nego jedan poseban stil života i kad god se sjetite puta, dobro ćete se nasmijati raznim dogodovštinama koje vas tek čekaju.
