Rim definitivno nije izgrađen u jednom danu, a Zagreb je prema broju fontana mala beba jer Rim ih ima 280! Kamo god se okreneš, tu je fontana, a ona najpoznatija, Fontana di Trevi, na željama zaradi 3000 eura dnevno!
U najveći Koloseum na svijetu stalo je 80000 ljudi i jedno je od sedam novih svjetskih čuda. Povijesne građevine čuvaju grad, a sve što vam na fotkama izgleda veliko, uživo je još veće. U Gradu je 13 obeliska, a samo Trg sv. Petra u Vatikanu gdje je balkon s kojeg Papa maše i vodi mise ima jedan obelisk i dvije fontane, a godišnje ga posjeti pet milijuna turista. Nalazi se u blizini Vatikanskih muzeja, gdje kad uđeš u Sikstinsku kapelu, bio pobožan ili ne, uzvikneš Isuse Bože!
Franjo Tuđman, krećemo!
Pripremite se na gužve i go with a flow
U Rimu nisu gužve, nego gužvetine, no svejedno sve stignete, neka čekanja u redovima se mogu izbjeći skip kartama, a negdje se čeka po par sati, ako zbilja imate volje i živce. Mi smo imali londonsko vrijeme, svaki dan pokoji pljusak iz vedra neba, a zadnji dan prolom oblaka, no bili smo opremljeni kabanicama i kišobranima i svejedno uživali u dnevnoj i večernjoj vrevi grada. Je li Rim skup? Kao i svi europski gradovi, a i ovisi gdje sjedneš. Ono što ne potrošiš, često ti ukradu uigrani džeparoši koji koriste ogromne gužve.
Uglavnom, Rim ili Roma je stvarno čudo od grada i možda ga je najteže opisati riječima, njega treba doživjeti sa svim svojim prednostima i manama. Nas je štošta naučio i u Rimu smo imali prvo negativno iskustvo na putovanjima i prvo loše vrijeme tako da smo stvarno izvukli puno pouka. Letjeli smo, kako drukčije, nego Rynairom iz Zagreba, za nekih 50-ak eura po osobi, od 31. listopada do 3. studenog. Vani nije bilo hladno, za tanju jaknicu, povremeno i vestu.
Sletjeli i odmah slijedi fotkanje
Smještaj u apartmanu, solidan
Let je prošao super, popila sam prije ono pivo na aeodromu s puno alkohola, ali da ga ima puno shvatila sam tek kad sam ga popila, no dobro je došlo jer moj strah od letenja je s godinama sve veći. Naravno, to ne znači da ne letim, samo da prije leta popijem pivo.
Jedna digresija: Vjerovali ili ne, muž i ja samo bili negdje i sami i to za devetu godišnjicu braka. A gdje drugdje, nego u Parizu, i bilo je zaista predivno i preporučujem za bilo koju prigodu ili ne prigodu. Kad smo putovali doma let je bio rano ujutro pa sam ga zamolila da mi u avionu naruči pivo jer me bilo sram, pošto su svi pili kave, a meni su se tresle gaće od straha. I on ni pet ni šest kaže stjuardesi – meni kavu i gospođi jedan Heiniken. Eto, toliko o muškoj suptilnosti.
Vratimo se u vječni grad. Stigli smo kasno navečer i taksijem otišli do apartmana. Bili smo smješteni u Casa di Silvia, što smo platili 500 eura za četiri noćenja s uključenim doručkom. Kasnije smo shvatili da su doručak croasani i slatki kruh te namazi koje nam je vlasnica ostavila u kuhinji. Uglavnom, bilo je čisto, u istočnom dijelu centralnog dijela Rima, oko pet kilometara od Koloseuma.
Mala bubica kraj svjetskog čuda
Koloseum i Forum obavezni su sastojak Rima
Prespavali i odmah ujutro put pod noge na Koloseum. Nakon Beča smo bili pametni i uzeli kolica za našu tada još četverogodišnju trubicu koja se ponekad sjeti da joj se baš ne hoda, a nije baš lagana za nošenja gradom. Išli smo busom, u Rimu svugdje možete javnim prijevozom, i već iz njega se vidi to ogromno svjetsko čudo. Koloseum je stvarno spektakularan i ispred njega se osjećate k’o mala točkica u svemiru. Curama su bile zanimljive priče kako su se nekad unutra borili s lavovima i Eli je to silom htjela gledati, ali da lav pobijedi, naravno, nesvjesna kakav je zapravo bio završetak te borbe. Ulazili nismo jer smo odlučili samo lagano, bez naprezanja s više uživanja, iako na kraju i nije bilo baš tako kako smo mi zamislili, kao uostalom, i uvijek.
Ulaznice za Forum, odmah do Koloseuma, kupili smo preko njihove službene stranice i iako je red bio majko mila, nismo predugo čekali, nekih 45 minuta i to je prošlo prilično mirno jer smo gledali prodavače kako sviraju na onim drvenim žabama i nekako uspjeli izbjeći kupnju istih. Cure su već bili na ivici da izmaknu kontroli, kad smo svi sretni došli na red, Ali, vraća se traka, nešto ne valja s kartama. Padaju nam kapci preko očiju i glave i cijelog Rima. Naime, imali smo samo potvrdu za karte, a ne prave karte i iako je to bila njihova, a ne naša greška, morali smo ih ići podići na kiosk u blizini. Nije da je curu na ulazu to baš previše diralo, ali kad je vidjela naše face rekla nam je da će nas pustiti čim donesemo karte.
Muž je otišao na kiosk gdje je također bio red i nekim čudom se vratio za pet minuta, jer je, zamislite, jednostavno stavio papire na pult i tražio one valjane. Inače sam ja nadležna za takve egzibicije, a on stoji sa strane, maše glavom i ne vjeruje, no ovog je puta očito bio na rubu.
Pogled s Foruma na ljepotu Rima
Forum je muzej na otvorenom što je idealno za djecu
Forum je veliki muzej na otvorenom što nam je idealno odgovaralo kao tip muzeja u kojem djeca mogu trčati, piti i jesti, loviti se i skrivati. Jedini su problem bili oblaci koji su opasno najavljivali kišu, a i prognoza nam nije išla na ruku i rekla je da će padati sva tri dana.
Ogromno je to zdanje s preostalim spomenicima, skulpturama, ostacima impozantnih građevina, a zanimljivo je da je nekad bio mjesto špice, odnosno, bilo je važno biti viđen na forumu. Tamo su se okupljali svi staleži, trgovalo se, saznavali se novi tračevi, a na njemu su se vodile i gladijatorske borbe jer Koloseuma još nije bilo.
U blizini se ulazi na Palatin, brežuljak na kojem je vučica pronašla Romula i Rema. Kad su odrasli, Romul je na tom brežuljku dao sagraditi Rim. S njega se vidi Rimski forum i Circus Maximus, nekadašnji hipodrom na kojem su se održavale utrke dvokolica i, naravno, gladijatorske borbe. Iz Foruma smo krenuli do tramvaja u blizini, a već pri izlasku je počeo pljusak. Bili smo spremni, povadili kabanice i kišobrane, a trubica u kolicima nije ni trepnula, samo se vozila k’o carica.
Nismo dopustili da nas puno omete i usput smo slušali uličnog svirača na violini iza kojeg se protezao pogled na Forum. Za par koraka stigli smo do Oltara domovini koji nije ogroman, nego ekstremno ogroman, ali tako je sve u Rimu.
Oltar domovini je još jedno građevinsko čudo u Rimu
Trastevere, najzabavnija četvrt Rima gdje se može jeftinije pojesti
Tramvajem smo došli do četvrti Trastevere gdje se osjeti onaj pravi talijanski štih. Kažu da je to najzabavnija i najslikovitija četvrt Rima, a idealna je za šetnju uskim uličicama okupanima u zelenilu, dok vas zabavljaju ulični svirači, a euri cure iz džepa od uličnih prodavača s raznoraznim đinđurlinjem za djecu.
Kako je još uvijek padala kiša, utrčali smo u prvi restoran Trattoria papa re. Mjesta nije bilo pa sam pitala djelatnicu imaju li stol i rekla mi je da pričekamo minutu jer jedni gosti baš odlaze. Super. Stajali smo na vratima kad nas je druga našpotala kako tu ne smijemo stajati jer nema mjesta. Lijepo smo joj rekli da čekamo taj i taj stol pa se malo upristojila, ali samo malo.
No nije nas to previše diralo, bilo je bitno da imamo stol i da ćemo uskoro jesti. Naručili smo pizze i tijesta, hrana je bila solidna, nikakav spektakl, no nije bila ni skupa. Račun je bio oko 40, 50 eura. Inače se u Trastevere može jeftinije posjeti nego u ostatku Rima. Kiša je stala pa smo prošetali, fotkali se u uličicama, razgledavali štandiće i na kraju malo sjeli i popili kavu.
Sve u svemu, iza nas je bio ispunjen dan i samo smo čekali da dođemo u apartman i bacimo se u krevet, što smo i učinili.
Kad smo ulazili u naš drugi dan u Rimu, nismo ni slutili što nas sve čeka, a kako bismo i mogli. Dizanje u šest i krenuli smo na autobus do Vatikanskih muzeja.
Poznate stepenice u Vatinkanskim muzejima
Vatikanske muzeje i Sikstinsku kapelu se ne opisuje, njih se mora doživjeti
Skip the line karte kupili smo preko Get your gide (guide.com) te smo u 7 sati trebali biti u agenciji. Kiša je lijevala k’o iz kabla, a red za Muzeje se protezao unedogled tako da sva sreća što smo uz našeg vodiča do ulaza stigli za par minuta. O Vatikanskim muzejima nema smisla pisati, njih treba doživjeti, a možete unutra provesti nekoliko dana. Na vodiča se nismo odlučili zbog cura, možda nekom drugom prilikom, no par sati su imale pažnju na kipovima, slikama, plafonima…
U Sikstinskoj se kapeli, gdje je na stropu poznata Michelangelova slika Stvaranje Adama, ne smije fotkati, što nije ni važno jer nemoguće je to prikazati fotografijom i stvarno je prekrasna i jednostavno ostanete bez daha od tolike ljepote oko vas. Kiša je stala pa smo pili kavu u vrtu muzeja i pojeli neki snack koji tamo možete kupiti, a curama je najljepše bilo hraniti golubove u okruženju svjetski poznatih djela kipara.
Poslije muzeja, odšetali smo do Trga sv. Petra u Vatikanu. Trg je, pogađate, ogroman, a red za ulazak u crkvu je još veći i na vidite mu kraja. Nismo se trudili.
Trg sv. Petra u Vatikanu
Netflix pizzerija Bonci, totalni promašaj
Nažalost, muž je na Netflixu gledao dokumentarac o najboljim pizzama na svijetu i odlučio da ćemo posjetiti ta mjesta, a jedno od njih je u Rimu. Famozni Bonci, do kojeg smo se dobrano navozili podzemnom i došli gladni k’o vukovi, nije nam ostavio nimalo dobar dojam. Lokacija puna smeća, zgrada oronula, a red za pizze pozamašan. Imaju samo hranu za van. Ništa, tu smo gdje smo, stajemo u red i čekamo kojih 45 minuta. Ljudi stalno dolaze i staju iza nas. (Što Netflix uradi).
Napokon ulazimo i gubim se od svih tih pizza, nabrzinu odlučujem što uzeti, ali nitko me ne doživljava. Vičem čovjeku mogu li naručiti, a on mi pokazuje da nemam broj koji sam trebala uzeti čim smo došli. Mrači mi se pred očima i molim ga da me posluži jer čekamo s djecom skoro sat vremena, ali ni da me pogleda. Nismo jedini koji smo tako ispali jer nigdje vani nema natpisa niti je jasno navedeno da se uzima broj. Ne moram objašnjavati koliko smo bili jadni i gladni s dvoje gladne djece.
Plazza del Popolo i Ripetta’s cittchen
Ništa, put pod noge i idemo na naše sljedeće odredište Plazza del Popolo, jedan od najljepših rimskih trgova. Naravno, na njemu je egipatski obelisk, fontana koju čuvaju skupture lavova, dvije simetrične crkve i skulptura vučice te Romula i Rema. Muž je na Google maps našao pizzeriju s dobrim ocjenama u blizini pa odlazimo u Ripetta’s cittchen i zbilja, pizze su odlične, može se i sjesti i nešto popiti, a Iskra je uživali u rižinim okruglicama punjenima sirom, bolonjezom i svim i svačim koje smo morali raditi i doma.
Dobiti ovakvo mjesto za fotkanje treba maksimalno iskoristiti
Španjolske stube i njeno visočanstvo Fontana di Trevi
Konačno siti i zadovoljni ulicom smo pješice, oko kilometar, produljili do Španjolskih stuba. Brdo ljudi, no to smo i očekivali tako da nas gužve nisu smetale. Iskra se silom htjela voziti u kočiji koju vuku konji, no kad sam pitala za cijenu, nije se vozila. Ako me sjećanje dobro služi, mislim da su solucije bile 150 i 200 eura. Oko stuba je sve živo, veselo, svi se fotkaju i uspjeli smo čak uloviti cure same na još jednoj fontani ispred stuba.
U blizini je Fontana di Trevi koja je zaista prekrasna, ogromna i impozantna, ali oko nje je mali milijun ljudi tako da je najbolje doći rano ujutro što je za nas nemoguća misija. iskru sam nekako uspjela pofotkati samu, a za fontanu mogu samo reći da vas svakom novom destinacijom Rim iznenadi još više i kad mislite da ste vidjeli sve, niste. Fontanu možete gledati danima i zamišljati kako su ju gradili, koliko je napora, vremena i nadasve umjetnosti utkano u nju i kako više ne živimo u tim vremenima u kojima je sve instatnt.. Kad smo sve razgledali i curama kupili nekakve svinjice koje se lijepe kad ih baciš, sjeli smo na kavu i čilali pa u večernjim satima polako krenuli prema doma.
Njezino visočanstvo, Fontana di Trevi
Krenula je naša bad story s uigranim džeparošima
I tu kreće naša bad story. Ustvari, možda je već krenula od Boncija. Prvo smo fulali lift i umjesto dolje u podzemnu, otišli gore na neki mostić, no bio je baš lijep pogled na grad pa smo malo prozujali i vratili se dolje.
U podzemnoj kaos, redovi za ulazak u vlak i muž u zadnji tren s kolicima ode na druga vrata, a ja s curama za ruke na druga i to je bila greška jer sam bila laka meta. Ispred nas na ulazu stoji žena, drži se za onu šipku i ne miče. Djeca završe na njoj, odostraga ljudi ulaze, guraju nas, nastane kaos. Uzela sam Eli u ruke, povukla Iskru i došle smo do muža gdje se malo lakše disalo.
Tijekom dva dana sto puta sam u torbici provjeravala novčanik, mobitel, novčanik, mobitel. Gurnem ruku, mobitel, a novčanika nema. Provjeravam 100 puta, pretražujem jakne, kolica, nema ga. Prvo sam pitala muža je li mi kod njega osobna i kad je rekao da nije i kad mi je sinulo da sutra ne mogu doma, problijedila sam, osjetila mučninu, čučnula nasred tramvaja i i pokušavala disati. Naivno sam zaključila sam da sam ga ostavila u dućanu sa suvenirima gdje sam zadnje kupovala, pa smo izašli na prvoj stanici i vraćali se natrag.
Iskra se preplašila, kad smo izašli padala je kiša, usput sam zvala banke i blokirala kartice, a u dućanu su nas skroz otpilili i nismo htjeli ulaziti u sukobe. Filing – užas. Tek tada mi je sinulo da sam na onome brežuljku provjerila torbicu i da je novčanik bio u njoj i shvatila da su mi ga ukrali prilikom namjernog stvaranja gužve u podzemnoj. Sreća u nesreći je da je muž u međuvremenu ipak skužio da je osobna kod njega i tu mi je malo laknulo. No ostala sam bez novaca, kartica i svih dokumenata.
Još jedna krađa
Pri povratku u podzemnu, pod klupama smo primijetili (tek tada), odbačene novčanike, dokumente, putovnice…
Iskra mi je rekla da mi dvojica muškaraca sa slušalicama u ušima gledaju u torbicu, a ja sam zaključila da već vidi i ono što ne postoji. Na ulazu su stajale dvije žene i samo su promatrale ljude, ne ulazeći u vlak, vjerojatno tražeći žrtve. I za minutu kraj nas u vlaku jedan dečko je počeo vikati, počeli su se naguravati, a ovo dvoje sa slušalicama su izletjeli van čim su se otvorila vrata. Pitala sam dečka što je bilo, a on kaže da su mu izvukli novčanik iz džepa, a kad je vidio, samo su izvadili novac, bacili mu novčanik i dali petama vjetra.
I tako smo u kratkom razmaku doživjeli dvije krađe na istom mjestu i uvidjeli da u podzemnoj operiraju na najjače. Inače, grad je pun policije i vojske, no u podzemnoj im nema ni traga, a riječ je baš o toj, najprometnijoj liniji punoj turista koji idu prema atrakcijama. Naravno, nema ni kamera. Čovjek koji živi u Rimu nam je tada rekao da je i on opljačkan pred par dana i da nema smisla zvati policiju.
Plan je bio Panteon, ali više nam ništa nije išlo od ruke
Stigli smo u apartman, tužni i jadni, a ja sam kao prava Hrvatica koja kad gleda Eurosong viče: Nikad ne idem u San Marino! (jer nam nisu dali bodove) ili Idemo na Cipar (dali su nam 12 bodova), rekla da sljedećih barem pet godina ne idem u Italiju. No najveći je problem bio jer se više nisam osjećala sigurno, a samim time ni imala volje ni želje više istraživati grad.
Loše smo spavali i ujutro krenuli na Napoli jer smo imali kupljene ulaznice za Panteon, no sreća nas više nije htjela. Čekali smo bus poduže vrijeme kad se spustio pljusak svih pljuskova, a na stanici nije bilo krova. Pokisli smo bez obzira na kišobrane na i svu opremu. Piazza je stvarno lijepa, kiša je stala, no meni više ništa nije bilo lijepo. Plan je bio šetnja, kava, ručak pa Panteon, no kiša je opet počela svom snagom pa smo se sakrili u McDonald’s pun ljudi, a bilo je još par sati do ulaza. Molila sam muža da se vratimo natrag, što smo i učinili, prvi puta u životu.
Rim je predivan, ali ako ne nosite novac i dokumente
Kad ne ide, ne ide. Jeli smo u nekom restaču blizu našeg apartmana i drugi dio dana proveli unutra dok je vani bio prolom oblaka, u dijelovima Italije čak i poplave. Ovo je bio prvi put kada sam jedva čekala da se vratimo kući u nadi da će me proći taj grozan filing. Dosad vjerujem da je prošao, ali u Italiju još ne idem i da, Rim je divan, predivan, posjetite ga i ne nosite dokumente i novac sa sobom i ne shvaćajte to olako. Govorili su to i meni, no samo sam odmahivala rukom.
